NOVA SEZONA 2019./20.

Sezona 2019./20.
DJECA NAŠEG VREMENA

Ivana Vuković: "Dijete našeg vremena", prema motivima romana Ödöna von Horvátha
redateljica: Helena Petković
premijera: 23. listopad 2019. u klubu Quasimodo

Dino Pešut: "Djeca recesije"
redatelj: Ivan Plazibat
u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića iz Dubrovnika
premijera: 16. studenog 2019. na Sceni 55 / HNK Split

 

Prošlogodišnja sezona kazališta PlayDrama tematski se okupila oko imena obitelji, pokušavajući pronaći duh vremena u raslojavanju značenja koja su se vremenom nakupila oko tog važnog i često zloupotrebljavanog pojma. Tomislav Zajec s Malom Moskvom započeo je novu fazu u vlastitom stvaralaštvu, ispisujući fragilni psihogram obiteljskih odnosa koje su u režiji Olje Lozice postale jednako naše i suvremene, koliko i univerzalne i čehovljanske. Tamara Damjanović od scenične je proze Tanje Mravak Trešnjom isplela gorko-slatku vinjetu iz obiteljskog života, koja toplom, ali zagušljivom atmosferom sinjskog ognjišta čini uvjerljiv kontrapunkt agorafobiji Zajčeve bračke nigdine.

Nakon takve, obiteljske sezone, ovu smo jesen optiku teatarskog povećala odlučiti namjestiti još preciznije, stavivši naglasak na temu potomstva, koje se u ime obitelji oprema za samostalni život u suvremenom društvu.

Kako se osjećaju i čemu se nadaju djeca našeg vremena? To naizgled općenito pitanje u kazališnoj obradi pretvara se u suštinski društveni problem s nepreglednim potencijalom tematskih i izvedbenih mogućnosti. Džungla neoliberalnog asfalta u kojoj preživljavamo uvjerljivo je poprište za priču o djeci; onoj djeci kojoj, kako to jezgrovito opisuje Ezekiel u Starom zavjetu, utrnuše zubi, jer kiselo grožđe jeli su oci. Doista, današnja djeca prisiljena su probavljati razne vrste metaforičkog kiselog grožđa vlastitih roditelja, u ekonomskom i svjetonazorskom smislu, pa se čini kako je ta tema od presudne važnosti za suvremeno kazalište. Možemo li u teatru ocrtati potencijalne prostore nade, zbog kojih bi se bar na trenutak učinilo da će sve svršiti dobro? Može li se, ukoliko je prvi prijedlog beznadno idealističan, barem uživati u surovom, ali duhovitom raskrinkavanju uzroka zbog kojih je happy end nemoguć?

PlayDrama kao kazalište dramskih praizvedbi nastavila je niz započet prošlogodišnjom suradnjom s Tomislavom Zajecom, angažiranjem ponajboljeg domaćeg pisca mlađe generacije Dina Pešuta, koji je svoj novi dramski tekst ispisao misleći na tematske odrednice PlayDramine sezone.

Djeca recesije dramsko su djelo koje je moglo nastati samo sada i isključivo ovdje, bespoštedna dijagnoza stanja, ali i duhoviti podsjetnik da egzistencijalna strava svakodnevnog života i oslobađajući smijeh često napučuju jednu te istu dramsku repliku. Nastao kao udaljeni odjek Albeejeva klasika Tko se boji Virginije Woolf, tekst Djece recesije na scenu donosi posve nov, suvremeni četverokut sastavljen od dvaju parova, unutar kojeg će se razviti neskladna slika ovovremenog generacijskog sukoba. Pešutov tekst nastajao je pod paskom splitskog redatelja Ivana Plazibata, čiji se umjetnički senzibilitet u velikoj mjeri poklapa s piščevim. Plazibatov heretički, strogo kontrolirani scenski nered najzanimljiviji je ovdašnji scenski rukopis i unikatan primjer zrele i dosljedne redateljske poetike u splitskom kazališnom životu, pa se nakon izvrsne inscenacije Mayenburgove Zbunjoze ponovna suradnja tog redatelja s PlayDramom čini kao logičan i dobrodošao potez. U želji da novi Pešutov tekst u Plazibatovoj režiji dopre do što brojnije i raznovrsnije kazališne publike, Djecu recesije pripremamo u koprodukciji s dubrovačkim Kazalištem Marina Držića, čiju recentnu repertoarnu okrenutost suvremenim temama i mladim autorskim timovima prepoznajemo kao blisku i poticajnu za suradnju.

Druga ovogodišnja premijera svoj put započela je s Djetetom našeg vremena Ödöna von Horvátha, romanom čije gorke invektive kao da su posvećene razdoblju u kojem živimo danas, iako je napisan tridesetih godina dvadesetog stoljeća. U vremenu rastućih tenzija, podizanja metaforičkih i stvarnih zidova, te buđenja nacionalističkih pokreta širom Europe i svijeta, motivski kompleksi Djeteta našeg vremena odzvanjaju proročanski i upozoravajuće, ali su u maštovitoj dramaturškoj obradi Splićanke Ivane Vuković postali tek poticaj za duhovito poigravanje sa stanjem uma lokalne omladine, opterećene općom društvenom letargijom i sveproždirućim turističkim Molohom. Ivana Vuković osmišlja duhovitu izvedbenu strukturu, koja jednako duguje von Horváthu i igranoj seriji Westworld Jonathana Nolana i Lise Joy, stvarajući zavodljiv križanac situacijske komedije i distopijske znanstvene fantastike smještene u neposrednu budućnost, u kojoj se suvremeni Split raskrinkava kao ne-mjesto, grad-ljuštura podobna tek za inkasiranje prihoda od turističkih transakcija. Umjesto zgotovljenog dramskog teksta, dramaturginja osmišlja izvedbeni scenarij koji se u zaokruženu cjelinu pretvara u procesu uz suradnju mladog glumačkog kolektiva, pod vodstvom splitske redateljice Helene Petković. Nakon izvrsno primljenih Malograđana Maksima Gorkog u HNK u Varaždinu te Adama i Eve Miroslava Krleže u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, Helena Petković po prvi će puta režirati u rodnom gradu, pa se premijerno predstavljanje njenog zaigranog i glumcu posvećenog redateljskog rukopisa unutar PlayDramine sezone nameće kao dodatna umjetnička vrijednost.

U sezoni okrenutoj mladima posebna se pažnja posvetila izabiranju istog takvog, mladog glumačkog kolektiva, pa u ovogodišnjim predstavama nastupa čak sedmero studenata glume s Umjetničke akademije u Splitu, uz ponajboljeg splitskog glumca srednje generacije, Gorana Markovića, u glavnoj muškoj ulozi u Djeci recesije. Splitska kazališna mladost tako će u PlayDraminim praizvedbama govoriti sama o sebi, uz pomoć također mladih splitskih redatelja i dramaturga, pokazujući kako se i u mračnim vremenima, pjevati – mora. Dino Pešut jednu takvu pjesmu, uz pratnju neobaveznog techno beata, zapisuje ovako: 

To smo mi,
Djeca recesije.
Dečki s Ultre,
Cure s Tindera,
Nacisti s Facebooka
I narkomani s Youtubea.
I svi plešemo na istu pjesmu kraja
I dižemo ruke prema sutra.
Jednoj maloj nadi.