MOJE IME JE ANNE FRANK

Premijera: 12. studenog 2016.
Split, Gradsko kazalište lutaka Split

Želim živjeti! "Želim pisati. Želim živjeti i nakon smrti. Ali hoću li ikad moći napisati nešto veliko?"
Anne Frank, Dnevnik Anne Frank

Od početka svijeta pa sve do danas, bez osobite nade da tako neće biti i ubuduće, djeca su skupo plaćala ideološka zastranjivanja odraslih. Nitko im nije gledao kroz prste, nitko nije iskazivao osobitu samilost prema njima, ona su bila isključena iz korpusa čovječanstva zajedno s ostalima, nosila su teret neizrecive boli ravnopravno na svojim malim plećima. Svatko tko je čitao ili bar nešto čuo o sudbini ove djece bio je dirnut, no to nas nije spriječilo da ih, zaslijepljeni svjetlom neke nove ideološke obmane, opet ne uputimo na taj strašan put.

Ideju, ili potrebu, da radim predstavu prema Dnevniku Anne Frank imao sam odavno. Čitao sam ga više puta i ono što me je osobito diralo u njemu je ogromna žudnja za životom, neizmjeran talent, spisateljska i ljudska zrelost dosegnuta u nekoj vrsti eksplozije životnih iskustava koje je Anne žurila proživjeti sluteći da možda neće imati vremena. Nisam htio pričati priču, jer priču znamo, a nisam znao ni što bih zapravo htio, ali nešto me je stalno vraćalo Dnevniku. I onda, jednog dana, gledao sam dokumentarni film o stradanju djece u Drugom svjetskom ratu. Jedan sociolog, kojem sam zaboravio ime, zapitao je; Koliko velikih ljudi je tu nestalo, koliko budućih umjetnika, znanstvenika, liječnika, možda bi netko od njih otkrio lijek protiv raka? I tada mi je sve bilo jasno.

Anne Frank za mene nikada nije bila priča o smrti, ona je priča o životu, o odrastanju, želim raditi predstavu s onima koji sada odrastaju. Želim je raditi na način koji je njima blizak, iz njih i za njih. Želio bih da u Dnevniku Anne Frank ne vide samo lektiru koju moraju pročitati već da uspostave s njim živ odnos, iz svog vremena, iz onoga kako oni shvaćaju njezino i svoje odrastanje, u relativno bezbrižnom okruženju. Htio sam da razviju neraskidivu vezu ljubavi s Annom Frank, sa sudbinom sve nesretne djece, a to je moguće samo ako osjetimo snagu naše zajedničke žudnje za životom.

Ovu predstavu smo nazvali "Moje ime je Anne Frank" kako bismo se poistovjetili s Anne Frank koja živi punim plućima, što i sami želimo. Napravili smo je jezikom, strašću i shvaćanjem onih koji će biti djeca još koji tren i koji će nakon toga jako dugo biti odrasli, odgovorni za istu takvu djecu kakva su oni sada i kakva je bila Anne Frank.

Elvis Bošnjak