Dubravko Mihanović: MARJANE, MARJANE

Premijera: 11. ožujka 2010.
Split, Gradsko kazalište lutaka Split

Saturnova djecaStrukturalno najrazvedeniji dramski tekst Dubravka Mihanovića Marjane, Marjane, nakon Ospica Ivana Vidića i Fragile! Tene Štivičić, spada u rijetka ostvarenja suvremene hrvatske dramatike koja ne samo što propituju osjećanje svijeta današnje izgubljene generacije, već se u potpunosti usredotočuju upravo na njezin prikaz. Predstavnici Mihanovićeve izgubljene generacije odrastali su tijekom ratnih devedesetih u Splitu, a njihovi životi ostaju trajno obilježeni vremenom i prostorom odrastanja. Drama nam, unutar precizno strukturirane mozaične dramaturgije, omogućuje izravni uvid u navedenu činjenicu, s obzirom da vrijeme radnje prati dramska lica u vremenskom slijedu od petnaestak godina, odnosno - od početka 90-ih do danas. No, vrijeme nije određeno isključivo kronološkim slijedom, već je i simbolički označeno cikličkom izmjenom godišnjih doba – od proljeća do zime. Za razliku od vremena radnje koje se tijekom četiriju prizora mijenja, mjesto radnje uvijek biva i ostaje - Marjanska šuma.
Naslov drame isti je kao i naslov svima poznate narodne, danas službene pjesme grada Splita. No, za razliku od sadržaja pjesme, Mihanovićeva drama prikazuje mnogo manje blistavu stvarnost - naličje Splita i Hrvatske. Priče naličja koje se odvijaju u mraku marjanske šume govore nam o drogi, dilanju i prostituciji, o šovinizmu, nacionalizmu i pljački, o nogometnoj groznici, sukobu generacija, nemogućnosti komunikacije s najbližima, o gubljenju mladenačkih snova. Govore i o lajt-motivu drame: doslovnom činu zakapanja s kojim se suočava svaki od predstavnika Mihanovićeve izgubljene generacije.

Može li se teret prošlosti zakopati toliko duboko da nestane s ovog svijeta? Može li se duboko ukorijenjena bol vremenom jednostavno izbrisati?
A sve to u stilu karakterističnom za Mihanovića: ispisano suptilnim naznakama nevidljivih unutarnjih ambisa dramskih lica i nagovještajima njihovih odnosa, protkano nedovršenim rečenicama i tišinama što rastvaraju utopijske pukotine žudnje za srećom koja se uvijek nalazi izmještena iz sada i ovdje. Negdje u sjećanjima na prošlost ili u snovima o boljoj budućnosti. U Italiji gdje ćemo napokon uspjeti ili među Kinezima koji u ugodnom obiteljskom okružju pjevaju svoje uspavanke. Svega jednom, u ljubavnom prizoru dvoje mladih, čini se da nam je sreća, možda, ipak, nadomak ruke. Tik pred nama… Izgleda k'o da smo potonuli u more… Marjan i mi. Sve je plavo. Od noći. Brdo pod morem…
Mihanović ne samo što očekivano slijedi zasade poetskog realizma i neorealizma duše, već ovoga puta izrazitije no dosad rastvara i metafizički okrajak blizak nadrealizmu i ekspresionizmu. U posljednjem prizoru, naime, ponovno suptilnim nagovještajima, rastvara prostor ispreplitanja života i smrti, živih i mrtvih. U drami vrlo znakovit lik psa koji se pojavljuje poprima stoga i mitološku, simboličku dimenziju posrednika između ovoga i drugog svijeta.
Split ti uvik po'ide svoju dicu, razumiš, ono? I rođenu i posvojenu, ka' oni Goyin Saturn… Ne po'ide ih do kraja, nego ono, ka', prožvače i pljune.
Ovo je drama o toj Saturnovoj djeci, porazbacanoj posvuda i svugdje izgubljenoj. O strancima koji više nikad ne pronalaze svoj dom.
Tajana Gašparović