;)
U klubu Quasimodo iza šanka leži plavokosa žena pokrivena stolnjakom. Viri tek pramen plave kose i ruka u kojoj je crvena kravata. Vlasnik kluba Joe budi se s pištoljem u ruci. Njegov prijatelj, također Joe, sinoć je negdje izgubio svoju crvenu kravatu. Ni jedan ni drugi ne sjećaju se plavuše ali očito je da je jedan od njih dvojice ubio plavušu. Tko je to napravio i zašto? Tko je ta plavuša? I dok tako pokušavaju rekonstruirati proteklu noć Joe 1 i Joe 2 susresti će se s izazovom razotkrivanja vlastitog životnog stanja i svojih najdubljih žudnji.
„Ubojstvo u klubu Quasimodo“ jedanaesti je tekst hrvatskog dramskog pisca Elvisa Bošnjaka. U ovoj napetoj triler komediji život i smrt postaju dva identiteta u kojima likovi u nizu komičnih situacija žude za idealom ljepote.
Putovanje jedne ideje, od nejasne do jasne i natrag
Nikad tekst nije došao neobičnijim putem do mene. Valjda nekih dvije godine, bljeskovi rečenica, lica, slika, mog nerazumijevanja. Što je to? Što želim napisati? Nešto me je stalno vraćalo na dva čovjeka, kojima nije jasno životno stanje u kojem se nalaze, neka žena, neka tajna, otkrivanje neke žudnje. I dalje nisam razumio to što negdje pokušava ući u mene. Koja je to misao? Kakva ideja? Moje ideja bila je skrivena negdje u dubokoj magli i pulsirala je kao nekakav živac koji mi ne da mira.
I onda jedne noći, probudio sam se u tri i počeo govoriti dijalog iz pjesme, “Hey Joe” … kud si krenuo s pištoljem u ruci… zašto imaš pištolj… idem ubiti svoju dragu... uhvatio sam je kako petlja s drugim čovjekom… Do jutra sam napisao pola komada. Hvala ti Jimi.
Krenuo sam od teksta, ali dalje sam htio pisati kao tvoja gitara. Imao sam osjećaj da je taj tekst već napisan, tu je i ja ga samo moram pažljivo prepisati, osluškujući nekakav vrlo dalek glas. Ne bih rekao da je on nastao pod nekim određenim utjecajem, sasvim sam siguran da je vrlo originalan i moj, ali u stilu on je izašao iz cijele palete zaumnih boja… Beckett, Ionesco, Harms, Tarantino, David Lynch, Monty Python, glumačka tehnika Stanforda Meisnera.
Konačno, moja ideja je izašla iz magle tek kad sam počeo igrati tekst, uz pomoć impulsa i značenja koja su u njemu pronalazili i Nenni i Alen i Lina, shvatio sam što sam zapravo napisao.
Elvis Bošnjak, Zadar 2017.
Riječ redateljice:
Joe 2: (Joeu 1) Pojasni mi… ovo stanje u kojem se nalazimo Joe, pojasni mi ovu dimenziju… ne razumijem, ne snalazim se… izaziva mi tjeskobu Joe… Je li život san, kako kaže Calderon? A mi ista tvar od koje snovi sazdani su, kako kaže Shakespeare? Ne znam, ne snalazim se…
Pod maskom trilera Elvis Bošnjak piše o nedokučivim fragmentima života… ili sna…ili smrti? Svoj tekst uranja u svijet u kojem više ne treba razmišljati o idejama, jer idealisu mrtvi…vjera, domovina, čovječanstvo više nisu razlozi za umiranje.
Ako nema razloga za umrijeti ima li razloga za živjeti?
Ovaj tekst ne bavi se odgovorima, on samo naslućuje, samo kroz maglu dodiruje…temu čežnje… one čežnje za nečim što nikad nije bilo.
Nenni Delmestre, Zadar 2017.
| Redateljica: | Nenni Delmestre | |
| Igraju: | Elvis Bošnjak | Joe 1 |
| Alen Liverić | Joe 2 | |
| Justina Vojaković Fingler | Žena | |
| Scenografija, kostimi i glazba: | Lina Vengoechea | |
| Oblikovatelj svjetla: | Ivo Nižić |