Jeffrey Hutcher: PICASSO

Premijera: 10. srpnja 2011.
Solin, Solinsko kulturno ljeto

Pablo Picasso je zasigurno jedna od najznačajnijih umjetničkih figura 20.-og stoljeća čija intrigantna osobnost provocira našu znatiželju jednako kao i njegov umjetnički genij. U drami Jeffreya Hatchera zatičemo Picassa 1941. godine u okupiranom Parizu. Kao i mnogi drugi represivni režimi, nacisti posebnu pozornost poklanjaju umjetnosti, nastojeći diskreditirati sve ono što se suprotstavlja ili ne veliča njihove ideološke okvire.
U tu svrhu organiziraju izložbu Degenerirane umjetnosti na kojoj namjeravaju „predstaviti“ i Picassa. Sva djela izložena na ovom čudnom salonu trebaju nakon izložbe biti spaljena. Hatcherova duodrama započinje kada, u ime nacističkog Ministarstva kulture, Picassu u posjet dolazi  gospođica Fischer, sa zadatkom da otkrije koji je od tri rada što ih posjeduje originalni Picasso. Nacisti ne žele spaliti krivotvorinu. Osobitost njene pozicije je u tome što ona, kao povjesničarka umjetnosti koja obožava Picassa, istovremeno želi i spaliti i spasiti Picassa, spasiti dva, a spaliti jednoga. Iza sva tri crteža krije se i Picassova osobna priča,  tako da je veliki umjetnik doveden u poziciju Sofijinog izbora u kojoj mora sam izabrati djelo koje će biti spaljeno.  Hatcher razvija napetu igru, podiže snažan emotivni vrtlog u kojem traje strastvena borba za svaki pojedini crtež.

Umjetnost je ono najbolje...ono što se pokazuje papi, američkom predsjedniku, najvišim autoritetima koji  dođu u goste, ono najbolje što je jedan narod stvorio kroz povijest. Mi Hrvati tada izvodimo Gundulićevu Himnu slobodi. Španjolci pokazuju kolekciju svog najvećeg čovjeka 20 stoljeća, Pabla  Picassa i njegovu Guernicu nastalu kao odgovor na njemačko bombardiranje predivnog baskijskog grada kojeg je trebalo srušiti kako bi se pokazala moć sile...

I jedan i drugi, premda neusporedivi, svoju inspiraciju pronalaze u vječnoj ljudskoj težnji za slobodom. Vremena neslobode, političke represije, vremena kriza svakojakih vrsta nikada nisu uspjela zaustaviti umjetnika da stvara. Ono najbolje od umjetnosti, ono što transcendentira vrijeme i prostor svog nastanka nastalo je upravo iz pulsa vremena i prostora koje je umjetnik uspio uobličiti u svoje djelo, a ono mu se odužilo svojom besmrtnošću.
To važi za gotovo sve vrste umjetnosti, ali naravno ne važi za kazalište, jer impakt umjetnosti kazališta traje  koliko i sjećanje na predstavu...
Zato kazalište ima zadatak uhvatiti  zmaja svog vremena za rep i prepustiti se vjetru da ga kovitla.

Picassov Pariz 1941. i naš prostor 2011, na prvi pogled malo toga spaja i bilo bi pretenciozno uspoređivati se s povijesnom težinom tih olovnih vremena. Sila represije možda danas nije tako izravno brutalna, ali svi oni umjetnici koji se bore za svoje pravo na postojanje znaju da ta moć silnika nije bezazlena. Jednom kad smo se odlučili da ne želimo i nećemo svirati u diple moćnicima, preostaje nam još jedino zapjevati:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo...”
Nenni Delmestre

Nagrada "Ivo Fici" Lani Heleni Hulenić!Ocjenjivački sud 19. Festivala glumca u kojem su bili Helena Buljan (predsjednica), Branka Trlin i Milan Štrljić pogledao je devetnaest predstava koje je odabrao izbornik Žarko Potočnjak i donio odluke o dobitnicima nagrada.
Nagrada Ivo Fici za najboljeg mladog glumca ili glumicu do 28 godina dodjeljuje se Lani Heleni Hulenić za ulogu Gospođice Fischer u predstavi Picasso Jeffreyja Hatchera u režiji Nenni Delmestre i produkciji Kazališta PlayDrama iz Splita uz slijedeće obrazloženje:
"Lana Helena Hulenić iznenađujućom scenskom zrelošću plijeni pozornost i partnera i publike. Glasom i stavom odaje dojam zrele glumačke osobnosti."