Olja Lozica: DISANJE

Predstava Disanje redateljice Olje Lozice, nastala u koprodukciji sa Zagrebačkim kazalištem mladih svojevrsna je koda, završni naglasak četverogodišnjeg bavljenja obiteljskim odnosima unutar PlayDraminih sezona. Posljednja predstava ciklusa kloni se buke i bijesa društvena konteksta i skreće u krhko područje intime; Disanje se bavi sestrinskom bliskošću, koja se osvjetljava iz neočekivanih, kazališno potentnih kutova.

Olja Lozica, čijim su redateljskim čitanjem Male Moskve Tomislava Zajeca PlayDramine obiteljske sezone i započele, ovog se puta u potpunosti usredotočuje na glumački suodnos dviju virtuoznih izvođačica, ispisujući slojeviti narativni okvir koji se poput napeta trilera postupno razjašnjava pred gledateljima. Disanje je glumački i dramaturški tour de force, očišćen od viškova, usmjeren na suodnos i dijalog. U vremenu u kojem je okrenutost k siromašnom kazalištu stvar produkcijskih uvjeta, a ne estetske odluke, Lozica je našla način da teatarsku čaroliju proizvede isključivo glumačkom suigrom. Taj glumački Mitspiel, gorko-sladak i začudan, najskuplji je i najvredniji element Disanja.

Matko Botić

 ....................................................

Disanje je predstava o procesu prihvaćanja gubitka. Kažu da je tuga osnovna reakcija na gubitak, malen ili velik, stvaran ili simboličan, koji se već dogodio ili koji očekujemo. Kažu da je tuga cijena koju plaćamo za ljubav, ona je prirodna posljedica stvaranja emocionalnih veza s drugim ljudima, ali i iskustvima i stvarima. Većinu onoga što volimo i što nam je važno u nekom trenutku života i izgubimo. Gubitak, ovisno o tome koliko nam je važan, može utjecati na čitavo naše poimanje sebe, drugih i svijeta oko nas. No smrt kao krajnji gubitak neke osobe u našem životu može osim osjećaja tuge, u određenoj fazi žalovanja, isprovocirati i sjećanja na osjećaje nježnosti, bliskosti, različita iskustva zajedničkog bivanja – svađe, potpore, razumijevanja, nerazumijevanja, prihvaćanja, bodrenja, čitavu paletu šarolikih životnih iskustva. Govoriti o smrti na pozornici hodanje je po tankom ledu. Može se lako skliznuti u dramatičnu spoznaju neponovljivosti zajedničkih trenutaka. Može se lako skliznuti u patos i nepremostivu atmosferu konačnosti. Jer prihvatiti gubitak bliske nam osobe bolan je, a katkad i dugotrajan proces. I taj proces može se realizirati na različite načine, jer žalovanje je jednim dijelom predvidljiv proces, ali ujedno individualno iskustvo. U našem Disanju proces prihvaćanja gradi se bešavnim pletenjem mreže između evociranih sjećanja i zamišljaja nedosanjanih trenutaka budućnosti. U našem Disanju se, scenskim disanjem dviju glumica, hoda prema prihvaćanju smrti kao dijela života. Naše Disanje poziv je na usmjeravanje pogleda u nepoznatu, ali uzbudljivu budućnost, poziv na iskorak iz okamenjene prošlosti, poziv na hrabro koračanje naprijed s jedinom ostavštinom iz prošlosti, naramkom ljubavi i zahvalnosti.

 Olja Lozica, redateljica